Kopni

Bio jednom jedan snijeg koji nije htio otopiti.

Svi snijegovi odu u proljeće. Tako je oduvijek. Dolazi toplina, snijeg se pretvori u vodu, voda ode u zemlju. Jednostavno.

Ali ovaj snijeg, ne. Ovaj snijeg htio je ostati. Htio je biti mekan zauvijek. Htio je da ga netko dira, da po njemu hoda, da na njemu leži.

Rekao je ovci, jer ovce slušaju, čak i snijeg, da želi postati nešto trajno. Ovca je razmislila. Rekla je: mogu ti dati vunu. Vuna je mekana kao ti. Topla kao ti nisi. Trajnija od tebe.

Snijeg je pristao.

I tako je nastao tepih. Dva centimetra vune, mekan kao snijeg, ali bez hladnoće. Bez otapanja. Bez nestajanja u proljeće.

Djeca leže na njemu i ne znaju priču. Ne trebaju znati. Dovoljno je da osjete mekoću. Da ne osjete hladnoću. Da zaspu bez da ih netko nosi u krevet.

Snijeg je sretan. Ovca je ravnodušna, ovce uvijek jesu. A tepih? Tepih samo leži i čeka sljedeću zimu, sljedeće proljeće, sljedeće dijete koje će zaspati na njemu.

Bajka bez pouke. Jer ne treba svaka priča nešto učiti.

Saga.hr