Atelier

Atelier

Moj djed imao je izreku koja je zvučala besmisleno dok nisam vidio ovaj tepih. “Kad ogadiš ovcu”, govorio je, “dobiješ životinju. Kad je pustiš, dobiješ vunu.”

Djed nije bio farmer. Bio je računovođa u Slavonskom Brodu. Nikad nije dotaknuo ovcu. Ali je imao instinkt za metafore koji bi Lockea natjerao da pocrveni.

Jer pogledajte: Locke je sjedio u svom kabinetu, u čarapama od ograđene vune, i pisao kako je privatno vlasništvo temelj slobode. To je isto kao da ja, sjedeći na IKEA-inoj stolici, objašnjavam ljepotu joinerskog zanata. Tehnički nisam u krivu, ali nešto suštinski promašujem.

Enclosure Acts, ti slavni engleski zakoni od 1750. nadalje, učinili su nešto genijalno: uzeli su zemlju koja je bila svačija i dali je nekome tko je imao boljeg odvjetnika. Povjesničari to zovu modernizacijom. Ja to zovem trenutkom kad je netko shvatio da se na tuđem pašnjaku ne može naplatiti parkiranje.

A ovce, te vunene filozofkinje, znale su odmah. Ograđena ovca stoji, jede, gleda ogradu i razmišlja o ogradi. Slobodna ovca na islandskoj pustari trči prema horizontu koji ne postoji jer svaki horizont otvara novi, i njezina vuna upija taj pokret, tu širinu, taj zrak koji ne pripada nikome.

Tepih ispred mene boje je neograđenog neba. Onaj ton koji Vogue ne može katalogizirati jer nema Pantone oznaku za slobodu. Jednostavno leži tu, otvoren, bez okvira, bez apologija, i poziva vas da hodate po njemu bosih nogu kao da je pašnjak na kojemu ograde još nisu izmišljene.

Djed bi ovo razumio. Locke, bojim se, ne bi.

SAGA.HR

Opis

Dizajn otvoren kao prostorija bez zidova. Za dnevne boravke koji ne trpe kompromise.
Ručno taftan podno bosanskih planina, gdje višestoljetna tradicija tkanja živi u svakom ubodu. 130 000 uboda po m². Trideset pet dana izrade za jedan tepih.
100% prirodna ovčja vuna. 5 kg po metru kvadratnom. Debljina 2 cm.
Zimi toplo, ljeti svježe. Oblik ostaje, boja ostaje, godina za godinom.