Bundek, jer ne moraš daleko za predah

Nema vala. Nema soli. Nema iluzije da je ovo more. Ali ima klupe. Ima sunce. Ima prostor gdje možeš disati bez da te netko pita kamo žuriš. Bundek je bio i ostao ono što grad treba – lažno more za prave potrebe.

Ovaj tepih nosi boje tog predaha. Plava koja nije pretenciozna. Zelena koja ne obećava raj. Siva koja kaže: nije savršeno, ali je dovoljno. Majstorske ruke tkale su ovo za domove koji razumiju: oaza nije egzotika nego prilika da staneš.

Ovca koja je dala vunu nikad nije vidjela more. Ni Bundek. Ni jezero. Ni lokvu veću od one nakon kiše. Ali ovca je razumjela nešto što ljudi često zaborave: oaza nije o vodi nego o stajanju. O trenutku kad možeš prestati trčati i samo biti tu. Ma gdje “tu” bilo.

Filozofi govore o bijegu od stvarnosti. Bundek kaže: bijeg u stvarnost. Stvarnost da imaš nedjeljno prijepodne. Stvarnost da ne moraš na more da bi bio sretan. Stvarnost da je predah – kao i sve vrijedno – na dohvat ruke. Samo trebaš stati.

Ovaj tepih je za dnevne boravke koji su shvatili da mir nije destinacija nego odluka. Da ne moraš do Jadrana da bi disao. Da je Bundek – kao i svaka prava oaza – stanje uma, ne adresa. Samo što ovaj stav možeš prenijeti kući. Bez karte. Bez prtljage.

Saga.hr