DJ OVCAR

DJ Ovčar. Pas koji je cijeli život čuvao ovce. Ovce su ga zapamtile.

Ovčarski pas ne bira svoj posao.

Nitko ga ne pita: “Hej, bi li ti htio trčati po brdu, lajati na vukove, i tjerati životinje koje su tri puta teže od tebe u smjeru koji one ne žele ići?”

On samo radi. Jer je ovčar. Jer su mu to radili otac, djed, pradjed. Jer je tako napisano negdje u DNK, ispod krzna, ispod mišića, ispod onog pogleda koji kaže: “Ja sam odgovoran za ovo stado i nećeš mi reći drugačije.”

Tri tisuće godina, ovčarski psi čuvaju ovce.

Tri tisuće godina. Bez plaće. Bez ugovora. Bez LinkedIn profila koji kaže “Shepherd Dog | 3000+ years experience | Open to opportunities”.

Samo posao.

Ujutro: ovce van. Navečer: ovce unutra. Između: trčanje, lajanje, gledanje, čekanje, trčanje opet.

A noću?

Noću ovčarski pas leži na zemlji.

Zemlja je hladna. Kamen je hladan. Pod šupe je hladan.

Pas ne prigovara. Pas ne kaže: “Čekaj, ja sam CIJELI DAN trčao za TVOJIM ovcama, a ti mi daješ HLADNI POD?”

Ne kaže. Jer psi ne govore. I jer ovčarski psi ne prigovaraju.

Ali ovce, ovce su gledale.

Tri tisuće godina, ovce su gledale pse koji ih čuvaju. I čekale.

Seneka je pisao o zahvalnosti: “Ono što dajemo, vraća nam se.”

Seneka nije imao ovce. Ali da je imao, ovce bi mu pokazale što to znači.

Ovca ne može reći “hvala”. Ovca ne može kupiti poklon. Ovca ne može napisati zahvalnicu ili organizirati oproštajnu zabavu.

Ali ovca može dati vunu.

I ta vuna, ta ista vuna koju je ovčarski pas štitio od vukova, od lopova, od zime, od svega, ta vuna se može vratiti.

Ne kao kaput za čovjeka.

Kao podloga za psa.

Razmisli o tome.

Tri tisuće godina, ovčarski psi štite ovce. Tri tisuće godina, ovce rastu vunu. Tri tisuće godina, čovjek uzima vunu i pravi stvari za sebe.

I onda, jednog dana, netko zastane i kaže:

“Čekaj. A pas?”

“Pas koji je čuvao ovce, na čemu ON spava?”

Odgovor je bio očigledan. Samo ga nitko nije postavio.

Do sad.

Tvoj pas možda nije ovčar.

Možda je mješanac. Možda je pudlica. Možda je nešto čudno što ti je veterinar opisao kao “vjerojatno ima malo od svega”.

Nebitno.

Negdje, davno, u njegovom DNK, bio je pas koji je čuvao ovce.

I te ovce pamte.

Noć. Tvoj pas spava.

Možda na podu. Možda na tebi. Možda na onom jastuku koji si mu kupio, a on ga koristi kao oslonac za glavu dok ostatak tijela leži na čemu?

Na plastici? Na sintetici? Na nečemu što je bilo nafta prije nego je postalo “pet bed”?

Ili na vuni ovce čiji su preci gledali njegove pretke kako ih štite?

Ovca ne zaboravlja.

Tri tisuće godina čuvanja. Tri tisuće godina duga.

Tvoj pas ne zna tu priču. Tvoj pas ne zna da vuna ispod njega ima povijest. Tvoj pas zna samo jedno:

Toplo je. Mekano je. Miriši na nešto staro.

Možda miriši na livadu koju nikad nije vidio.

Možda miriši na ovce koje nikad nije čuvao.

Možda miriši na zahvalnost.

Pas ne govori.

Ali kad legne na vunu, napravi tri kruga, uzdahne, i zatvori oči…

…to je rečenica.

I ta rečenica kaže:

“Našao sam svoje mjesto.”

Tri tisuće godina, ovce su čekale priliku da vrate dug.

Tvoj pas čeka na podu.

Jedno od to dvoje možeš promijeniti.

Saga.hr