Hiro

Hiro. Pas koji promatra život s blagim nepovjerenjem.

Hiro ne trči.

Drugi psi trče. Vidio si ih u parku. Jure za lopticama, za drugim psima, za lišćem koje vjetar nosi.

Hiro gleda.

Sjedi na travi i gleda kako drugi psi trče. S izrazom koji kaže: “Zanimljivo. Ali ne za mene.”

Hiro je promatrač. Hiro je uvijek bio promatrač.

Kao štene, dok su drugi štenci grizli, ska kali, prevrtali se, Hiro je sjedio u kutu i gledao. Vlasnici su se brinuli. “Je li bolestan? Je li tužan? Je li nešto krivo?”

Ništa nije bilo krivo.

Hiro je samo, od prvog dana, odlučio da će gledati umjesto sudjelovati.

Znaš takve ljude, zar ne?

One koji na zabavama stoje sa strane. Koji u razgovoru više slušaju nego govore. Koji uvijek nekako završe na rubu grupne fotografije.

Ljudi ih zovu “povučenima”. “Stidljivima”. “Čudnima”.

Ali ti ljudi vide stvari koje drugi ne vide.

Jer dok svi pričaju, oni slušaju. Dok svi gledaju u sebe, oni gledaju u druge. Dok svi trče, oni stoje i promatraju kamo svi trče.

Hiro vidi stvari koje drugi psi ne vide.

Vidi kad si tužan prije nego što ti sam znaš. Vidi kad nešto nije u redu u kući. Vidi kad se spremaš otići, tri minute prije nego što se pokreneš prema vratima.

Kako vidi? Jer promatra. Stalno. Tiše nego drugi. Pažljivije nego drugi.

Dok drugi psi jure za lopticama, Hiro gleda tebe.

I Hiro zna stvari.

Ponekad, promatranje je važnije od sudjelovanja.

Svijet nas gura da sudjelujemo. “Uključi se!” “Budi aktivan!” “Ne stoj po strani!”

Ali netko mora stajati po strani. Netko mora gledati. Netko mora vidjeti ono što sudionici ne vide jer su previše usred svega.

Povjesničari nisu ratovali. Pisci nisu živjeli sve živote o kojima pišu. Filozofi nisu trčali s masom.

Stajali su po strani. Gledali. Razumjeli.

Hiro je filozof među psima.

Ne zato što je pametniji. Nego zato što gleda dok drugi trče.

I na kraju dana, kad se svi ti psi koji su trčali vrate kući iscrpljeni, Hiro legne na svoju vunu miran.

Nije se umorio. Nije se izgubio. Nije zaboravio tko je dok je jurio za nečim što mu nije trebalo.

Hiro zna tko je. Hiro je uvijek znao.

Ovca ne promatra. Ovca sudjeluje. Ovca je dio stada, dio pokreta, dio cjeline.

I to je u redu. Netko mora biti ovca. Netko mora davati vunu. Netko mora biti dio.

Ali netko mora i gledati. Netko mora biti Hiro.

I kad Hiro legne na vunu ovce koja nije promatrala, nego radila, ima nečeg pravednog u tome.

Radnik i promatrač. Ovca i Hiro. Oboje potrebni.

Možda si ti više Hiro nego što misliš.

Možda si cijeli život pokušavao trčati s drugima, i cijeli život se osjećao krivo što radije stojiš i gledaš.

Nemoj se osjećati krivo.

Svijetu trebaju promatrači. Svijetu trebaju Hiri.

Legni. Gledaj. Razumij.

Trčanje može čekati.

Saga.hr