[saga_lang]

Igro hoće. I ne postoji sila koja ga može zaustaviti.
Igro hoće.
Što točno?
SVE.
Hranu. Sad.
Igru. Sad.
Pažnju. Sad.
Trčanje. Sad.
Skakanje. Sad.
Grizenje te igračke načinjene od silikonskih niti koja izgleda kao nešto što bi trebalo podijeliti. SAD.
Sve istovremeno. Odmah. Bez čekanja. Bez kompromisa.
Dok drugi mačci razmišljaju, Igro djeluje.
Dok drugi mačci važu opcije, Igro je već na pola puta do cilja.
Dok ti razmišljaš hoćeš li se igrati s njim, Igro je već zgrabio igračku, odtrčao, vratio se, i sada te gleda kao da ODUVIJEK čeka.
Igro je mačak koji je neodlučnost izbacio iz vokabulara.
Neodlučnost je za ljude. Za one koji imaju vrijeme. Za one koji mogu priuiištiti luksuz “možda sutra”.
Igro nema “možda sutra”.
Igro ima “SADA”.
Jer što ako sutra ne dođe? Što ako ne bude igračke? Što ako ne bude energije?
Bolje uzeti sad. Bolje htjeti sad. Bolje živjeti sad.
Goethe je rekao: “U početku bila je Riječ.”
Mislio je na biblijski stih. Na početak svega.
Igro bi se nasmijalaa.
U početku nije bila riječ. U početku je bila ŽELJA.
Riječ je došla kasnije. Kad su ljudi počeli objašnjavati zašto hoće. Kad su počeli tražiti opravdanja. Kad su počeli reći “pa da, htio bih, ali…”.
Igro nema “ali”.
Igro ne objašnjava.
Igro uzima.
Možda zvuči pohlepno. Nije.
Igro ne uzima od drugih. Igro uzima od života.
Uzima svaku sekundu igre. Svaki zalogaj hrane. Svaku minutu trčanja.
Uzima sve što mu život nudi i ne pita je li “zaslužio”.
Jer tko odlučuje što je “zasluženo”? Tko je postavio ta pravila?
Igro nije pročitao pravilnik. Igro živi.
Ovca rijetko išta hoće.
Ovca ima travu. Ovca ima livadu. Ovca ima dovoljno.
Ovca nema Igrovu žeđ za životom. Igrovu potrebu da sve kusha, sve proba, sve doživi.
Možda je ovca mudra. Možda je ovca zadovoljna.
Možda je Igro življi.
Jer na kraju, što ostaje?
Ne ono što smo odbili. Ne ono što smo odgodili. Ne ono što smo “planirali za sutra”.
Ostaje ono što smo uzeli. Što smo htjeli. Što smo živjeli.
Igro hoće. I Igro živi.
Vuna je polazna točka. Baza operacija. Mjesto odakle Igro lansira svoje ekspedicije u svijet htijenja.
I kad se vrati, iscrpljen, pun, zadovoljan, legne na tu istu vunu.
I odmara.
Do sljedećeg “hoću”.
Saga.hr






