Luna važna

Luna važna. I ne pokušavaj joj reći suprotno.

Luna je važna.

To nije mišljenje. To nije dojam. To nije nešto o čemu se može raspravljati.

To je činjenica. Luna zna. Ti bi trebao znati.

Kad Luna uđe u sobu, očekuje da to primijetiš. Ne traži. Očekuje.

Kad Luna legne na tvoju tipkovnicu dok radiš, to nije slučajnost. To je poruka: ono što radiš NIJE važno. Luna JE važna. Prioriteti.

Kad Luna mjauče u četiri ujutro, ne moli za hranu. Podsjeća te da postojiš samo zato što ona to dopušta. I da je vrijeme za doručak.

Kad si ti zadnji put bio tako siguran u sebe?

Ne arogantan. Ne umislišljen. Siguran.

Siguran da vrijediš. Siguran da zaslužuješ pažnju. Siguran da tvoje postojanje ima težinu.

Većina nas nosi sumnju kao drugu kožu.

“Jesam li dovoljno dobar?” “Hoće li me prihvatiti?” “Zaslužujem li biti ovdje?”

Luna ne poznaje te rečenice. Luna ne poznaje te misli. Luna ne poznaje riječ “sumnja”.

Luna zna da je važna. Točka.

Postoji nešto oslobaađajuće u tome.

Gledati biće koje nikad, nijednog trenutka, nije posumnjalo u svoju vrijednost.

Biće koje ne traži potvrdu. Ne traži odobravanje. Ne traži da mu netko kaže da je dovoljno.

Luna je dovoljno. Luna to zna. I to znanje joj je dovoljno.

Ljudi troše živote tražeći potvrdu.

Radiš prekovremeno da ti šef kaže “dobro obavljeno”. Kupiš skup auto da ti susjed kaže “lijepo”. Objavljuješ na društvenim mrežama da ti stranci kažu, srcem ili palcem, da postojiš.

Luna ne objavljuje na društvenim mrežama. Luna nema šefa. Luna nema susjeda kojeg bi impresionirala.

Luna ima sebe. I to joj je, nevjerojatno, dovoljno.

Nietzsche je pisao o “Übermenschu”, nadaačovjeku koji će nadiići ljudske slabosti.

Nietzsche nije imao mačku. Da je imao, shvatio bi da je nadčovjek već tu. Ima krzno i prezir u očima.

Jer što je “nadčovjek” nego biće koje ne traži validaciju izvana?

Biće koje zna svoju vrijednost bez da mu itko kaže.

Biće koje hoda kroz svijet s držanjem koje kaže: “Ovdje sam. Važna sam. Pomakni se.”

Luna hoda tako. Svaki dan. Bez napora.

Ovca nije važna na Lunin način.

Ovca je korisna. Ovca daje vunu. Ovca ima FUNKCIJU.

Ali korisnost se može zamijeniti. Ako ova ovca ne da vunu, druga hoće. Ako ova ovca nestane, nitko neće plakati.

Važnost je nešto drugo. Važnost se ne može zamijeniti.

Kad Luna ode, netko će plakati. Netko će osjetiti prazninu. Netko će gledati njezino mjesto na kauču i osjećati rupu.

Ne zato što je Luna RADILA nešto. Nego zato što je Luna BILA nešto.

Važna.

Bez funkcije. Bez korisnosti. Bez razloga koji se može staviti na papir.

Samo važna. I to je najvažnije.

Možda bi trebao naučiti od Lune.

Ne tražiti potvrdu. Ne čekati odobrenje. Ne sumnjati.

Samo znati, duboko, bez dokaza, bez argumenta, bez da ti itko kaže:

Važan si.

Tvoje postojanje ima težinu.

Svijet je drugačiji zato što si u njemu.

Luna to zna.

Možda je vrijeme da i ti saznaš.

Saga.hr