Luna zna

Luna zna. I to je sve što trebaš znati.

Luna zna kad ćeš doći kući.

Petnaest minuta prije nego što ključ dotakne bravu, ona je već na prozoru. Gleda. Čeka. Zna.

Kako zna? Ne znaš. Ni znanstvenici ne znaju. Radili su studije. Mjerili su. Testirali. Zaključak: mačke znaju kad im vlasnik dolazi kući. Mehanizam: nepoznat.

Luna zna. Objašnjenje nije potrebno.

Luna zna i druge stvari.

Zna kad lažeš. Zna kad govoriš istinu koja nije potpuna. Zna kad se smiješ, a nije ti smijesno.

Gledala te je onim pogledom, znaš kojim, onim koji kaže: “Meni ne moraš glumiti. Vidim.”

I baš kad pomisliš da si sam, da te nitko ne razumije, da cijeli svijet ide svojim putem a ti stojiš na mjestu, baš tada Luna skoči na kauč, sjedne ti u krilo, i počne presti.

Ništa ne kaže. Mačke ne govore.

Ali znaš što ti govori.

“Tu sam. Znam. Ne moraš objašnjavati.”

Kako to zna? Ne pitaš. Samo si zahvalan.

Postoji priča. Možda je istinita, možda nije, ali postoji.

U jednoj bolnici, u Americi, živio je mačak po imenu Oscar. Oscar je živio u odjelu za palijativnu skrb. Znao je, kažu, kad će netko umrijeti.

Sati prije nego bi se dogodilo, Oscar bi ušao u sobu, popeo se na krevet, i legao. Ostao bi do kraja.

Medicinske sestre su naučile prepoznati znak. Kad Oscar legne uz nekoga, zovu obitelj.

Pedeset smrti je Oscar predvidio. Pedeset ljudi nije umrlo samo.

Kako je znao? Nitko ne zna. Vjerojatno nikad nećemo znati.

Ali Oscar je znao. Kao što Luna zna.

Možda čuju nešto. Možda osjete nešto. Možda vide nešto što mi ne vidimo, neku frekvenciju, neki signal, neki trag života koji nam izmiče.

Ili možda jednostavno pažljivije gledaju.

Mi jurimo. Radimo. Brinemo. Planiramo. Stresiramo se.

Mačka sjedi i gleda. Satima. Danima. Godinama.

Kad toliko dugo gledaš jedno biće, počneš vidjeti stvari koje ono samo ne vidi.

Luna te gleda otkad je stigla u tvoj život. Svaki tvoj dan. Svako tvoje raspoloženje. Svaku laž, svaku istinu, svaki trenutak kad si mislio da te nitko ne vidi.

Luna je vidjela.

I Luna zna.

Neće ti reći što zna. Neće pisati memoare. Neće svjedočiti na sudu.

Ali kad ti nije dobro, ona će doći. Sjest će ti u krilo. Ili pokraj tebe. Ili na tebe, ako procijeni da je to potrebno.

I predit će.

Taj zvuk, to vibriranje, 25 do 150 herca, ista frekvencija koja liječi kosti.

Možda liječi i druge stvari. Možda Luna to zna.

Ovca ne zna ništa osim trave i godišnjih doba. Ovca je jednostavna. I u toj jednostavnosti, ovca je dala vunu.

Na toj vuni sad sjedi Luna.

Gleda.

Zna.

Čeka da joj se pridružiš.

Jer Luna zna još nešto: da TI trebaš NJU više nego što ona treba tebe.

I u redu je.

To nije slabost. To je čovještvo.

Svi nešto trebamo. Luna zna što ti trebaš.

Vjerojatno ti to neće reći.

Ali doći će. Sjest će. Ostat će.

I ti ćeš znati da ona zna.

I to je dovoljno.

Saga.hr