Mr

Mr. Pas s prošlošću koju ne dijeli.

Ne znamo kako se zvao prije.

Ne znamo odakle je došao. Ne znamo što je vidio. Ne znamo zašto se trese kad netko podigne ruku prebrzo.

Zovemo ga Mr jer nije rekao svoje pravo ime. I nikad neće.

Došao je kao odrastao pas. Bez papira. Bez priče. Bez ničega osim krzna i očiju koje su vidjele previše.

Prvi tjedan nije spavao.

Ležao je na podu, oči otvorene, i gledao prema vratima. Čekao. Nešto. Nekoga. Možda da ga vrate tamo odakle je došao. Možda da se prošlost pojavi na vratima i kaže: “Mislio si da si pobjegao?”

Prošlost se nije pojavila.

Drugi tjedan, Mr je prvi put legao na podlogu.

Oprezno. Polako. S jednim okom otvorenim.

Ali legao je.

Treći tjedan, zatvorio je oba oka.

Četvrti tjedan, po prvi put, zaspao je duboko.

Ne znamo što se dogodilo u njegovom životu prije nas.

Ali znamo nešto: bio je negdje gdje spavanje nije bilo sigurno. Bio je negdje gdje zatvorene oči znače ranjivost. Bio je negdje gdje se nije smjelo opuštati.

Sad je tu. Na vuni. S očima zatvorenima.

To je pobjeda. Možda najveća pobjeda u njegovom životu.

Postoji statistika. Psi iz sklonnšta trebaju, u prosjeku, tri mjeseca da se potpuno opuste u novom domu. Tri mjeseca da shvate da OVDJE je sigurno. Da OVDJE nitko neće podići ruku. Da OVDJE hrana dolazi svaki dan, bez iznimke, bez uvjeta.

Tri mjeseca.

Devedeset dana budjenja i pitanja: “Je li ovo dan kad će sve propasti?”

Devedeset noći spavanja s jednim okom otvorenim.

Mr je tre bao četiri mjeseca. Ali stigao je.

Sad leži na vuni i drijema.

Sad trči u snu, noge se miču, lovi nešto što mi ne vidimo.

Sad, ponekad, maše repom. Ne svaki put. Ne uvijek. Ali ponekad. I to je, za psa koji je došao bez mahanja, revolucija.

Ne znamo odakle je Mr došao. Ali znamo gdje je sad.

Tu. S nama. Na vuni.

I to je jedino što je važno.

Ljudi pričaju o “prtljazi”. O “emocionalnom teretu”. O “traumama koje nosimo”.

Mr nosi sve to. Vidimo to u trenucima kad se ukoaači bez razloga. Kad zatreperi kad netko zalupi vrata. Kad pogleda prema izlazu kao da provjerava ima li put za bijeg.

Ali Mr je naučio nešto što većina nas ne zna.

Naučio je da se može živjeti USPRKOS prošlosti.

Ne zaboraviti. Ne izbrisati. Ne pretvarati se da se nije dogodilo.

Nego jednostavno: nastaviti. Pronaći podlogu. Leći. Zatvoriti oči. I vjerovati da je, možda, ovaj put drugačije.

Možda je ovaj put sigurno.

Možda je ovaj put dom.

Ovca ne zna ništa o prošlosti.

Ovca živi u vječnoj sadašnjosti. Trava. Livada. Sunce. Sada.

Ali ovca je dala vunu. I ta vuna je postala mjesto gdje Mr, konačno, može zaboraviti.

Ne zauvijek. Ne potpuno.

Ali dok spava na vuni, dok osjeća toplinu ispod sebe i tišinu oko sebe, Mr nije pas s prošlošću.

Mr je samo pas koji spava. I to je dovoljno.

Možda imaš svog Mr-a.

Možda imaš nekoga, psa ili čovjeka, tko je došao s pričom koju ne dijeli.

Nemoj tražiti priču. Nemoj kopati. Nemoj inzistirati.

Samo daj toplo mjesto. Daj vrijeme. Daj tišinu.

I čekaj.

Jednog dana, možda, zatvoritii će oči.

I to će biti najveći dar koji si ikad dobio.

Saga.hr