Mr cool

Mr Cool. Pas koji nikad ne gubi živce. Nikad.

Usisavač urla metar od njega.

Mr Cool otvori jedno oko. Pogleda usisavač. Zatvori oko.

Nastavi spavati.

Zvono zazvoni.

Susjed ima psa koji kod zvona izgubi razum. Laje, skače, trči u krug, uvjeren da je ovo TO. Da je došao neprijatelj. Da je došao kraj svijeta. Da je došao NETKO.

Mr Cool podigne obrvu.

Jednu obrvu.

Pogleda prema vratima.

Spusti obrvu.

Nastavi ležati.

Mačka prođe pored njega. Demonstrativno. Provokativno.

Znaš kako mačke prolaze pored pasa. Onako. S onim stavom koji kaže: “Mogla bih se uvući tu, pod nos, gdje me ne možeš ignorirati, samo da vidim hoćeš li reagirati.”

Mr Cool pogleda mačku.

Mačka pogleda Mr Coola.

Prođe sekunda. Dvije. Pet.

Mr Cool trepne. Polako. Namjerno. I okrene glavu.

Mačka stoji zbunjeno. Ovo nije očekivala. Očekivala je lajanje. Očekivala je jurnjavu. Očekivala je REAKCIJU.

Dobila je: ništa.

Mr Cool joj je dao najveću uvredu: nije joj dao pažnju.

Kad si ti zadnji put nekome to napravio?

Kad ti je netko rekao nešto što te trebalo iznervirti, kad ti je netko napravio nešto što te trebalo razljutiti, kad je netko očekivao REAKCIJU…

…i ti si samo, polako, trepnuo, okrenuo glavu, i nastavio sa svojim životom?

Ne možeš se sjetiti, zar ne?

Jer većina nas reagira. Na sve. Stalno.

Netko nas pogleda krivo, reagiramo. Netko nam kaže krivo, reagiramo. Netko negdje napravi nešto što nas se ne tiče, i mi, naravno, reagiramo.

Mr Cool ne reagira.

Ne zato što neće. Nego zato što zna nešto što mi ne znamo:

Većina stvari nije vrijedna reakcije.

Usisavač? Proći će. Zvono? Proći će. Mačka? Proći će.

Sve prolazi. Sve je privremeno. Sve je, na kraju, nebitno.

Bitna je vuna ispod njega. Bitna je toplina. Bitna je tišina u glavi.

Stoici su pisali knjige o ovome. Marko Aurelije, Seneka, Epiktet. Tomovi i tomovi o tome kako ne reagirati na vanjski svijet.

Mr Cool nije pročitao nijednu.

Mr Cool jednostavno zna.

Možda je rođen takav. Možda je naučio. Možda je vuna napravila nešto s njim, neka vibracija, neka frekvencija koja je rekla: “Smiri se. Sve je u redu. Ništa nije toliko važno koliko se čini.”

Ovca je bila cool prije nego je cool postojao.

Ovca stoji na planini. Vjetar urla. Kiša pada. Vuk zavija u daljini.

Ovca pase.

Ovca ne reagira na vjetar. Ne reagira na kišu. Ne reagira na vuka dok je dovoljno daleko.

Ovca samo postoji. Mirno. Tiho. Bez drame.

Mr Cool je to naslijedio. Nekako. Kroz vunu.

Kao da je mir jedne ovce, jedne mirne, dosadne, “glupe” ovce, nekako ušao u vlakna. I sad, kad Mr Cool leži na toj vuni, taj mir prelazi u njega.

Mir koji kaže: “Sve će proći. Budi tu. Budi sad. Budi cool.”

Možda je to istina. Možda je to glupost.

Mr Coola nije briga.

Mr Cool leži. Mr Cool spava. Mr Cool je cool.

Svijet prolazi.

Mr Cool ostaje.

Saga.hr