Nala

Nala. Mačka koja pleše kad nitko ne gleda. I kad svi gledaju.

Nala trči.

Bez razloga. Bez cilja. Bez nečega što juri.

Samo trči. Iz sobe u sobu. Od zida do zida. S pogledom koji kaže: “Ne znam zašto, ali MORAM.”

Zoveš to “luđenje”. Mačke to zovu življenje.

Kad si ti zadnji put trčao bez razloga?

Ne na traci. Ne jer “trebaš”. Ne jer ti je doktor rekao da moraš smršaviti.

Nego onako. Jer možeš. Jer ti se tijelo htjelo kretati. Jer si osjetio onaj impuls koji kaže “MORAM se pomaknuti ODMAH” i poslušao si ga.

Ne možeš se sjetiti, zar ne?

Nala se sjeća. Nala to radi svaki dan.

Tri ujutro. Tišina. Svi spavaju.

I onda: tap tap tap tap tap.

Nala trči. Nala skače. Nala se bori s nevidljivim neprijateljem koji postoji samo u njezinom umu i ona MORA pobijediti.

Ti se probudiš. Ljutiš se. Misliš: “Što joj je? Zašto sad? Zašto uvijek u tri ujutro?”

Jer u tri ujutro nema pravila.

U tri ujutro nema “što će susjedi misliti”. Nema “moram biti odgovorna”. Nema “odrasla sam, ne smijem se tako ponašati”.

U tri ujutro postoji samo tijelo koje hoće trčati. I Nala sluša.

Znaš što je najtužnije?

I ti si nekad trčao u tri ujutro.

Kad si bio dijete. Prije nego si naučio da postoji “prikladno vrijeme” i “prikladno ponašanje” i “što će ljudi reći”.

Trčao si jer si mogao. Skakao si jer si mogao. Plesao si, loše, krivo, bez ritma, jer si HTIO i nikome nije padalo na pamet reći ti da to ne smiješ.

A onda si odrastao.

I prestao.

Nala nije prestala. Nala nikad neće prestati.

Ne zato što je glupa. Ne zato što “ne razumije”.

Nego zato što Nala zna nešto što si ti zaboravio:

Tijelo postoji da se kreće. Radost postoji da se izrazi. Život postoji da se živi, ne da se presjedi.

I da, možda je tri ujutro. I da, možda susjed čuje. I da, možda to nije “normalno”.

Ali što je normalno? Ležati i čekati da prođe vrijeme?

Nala ne čeka da prođe vrijeme. Nala KORISTI vrijeme. Svaku sekundu. Čak i one u tri ujutro.

Pogotovo one u tri ujutro.

Ovca ne trči bez razloga. Ovca je dostojanstvena. Ovca mirno pase, mirno stoji, mirno daje vunu.

I ovca nikad, nijednom, nije osjetila onaj trenutak čiste, besmislene radosti kad tijelo radi nešto samo zato što MOŽE.

Nala osjeća to svaki dan.

I kad završi, kad se umori, kad onaj impuls prođe, Nala legne na vunu.

Diše. Odmara. Prede.

I čeka.

Čeka sljedeći trenutak kad će tijelo reći “SADA” i ona će poslušati.

Bez pitanja. Bez razmišljanja. Bez “što će mačke misliti”.

Možda bi trebao naučiti nešto od Nale.

Ne u tri ujutro, naravno. Imaš susjede.

Ali možda, samo možda, sljedeći put kad ti se tijelo htjedne kretati bez razloga…

Poslušaj.

Nala bi odobrila.

Saga.hr