Nala bježi

Nala bježi. Ne od nečega. Prema nečemu.

Nala trči.

Sad. Upravo sad dok čitaš ovo. Negdje, neka mačka po imenu Nala trči kroz nečiji stan.

Bez razloga. Bez cilja. Bez nečega što juri ili nečega od čega bježi.

Samo trči. Jer može.

Zoveš to “luđenje”. “Nala opet ludi.” “Nala ima svoje pet minuta.”

Ali nije ludilo.

To je sloboda.

Kad si ti zadnji put trčao bez razloga?

Ne na traci u teretani. Ne jer moraš. Ne jer ti je doktor rekao.

Nego onako. Bez cilja. Bez plana. Bez “zašto”.

Trčati jer imaš noge. Trčati jer imaš prostor. Trčati jer je, jednostavno, DOBRO trčati.

Ne možeš se sjetiti. Nitko se ne može sjetiti.

Zadnji put kad si trčao bez razloga vjerojatno si imao šest godina. Možda sedam. Možda osam.

I onda je netko rekao: “Zašto trčiš?”

I nisi imao odgovor. Jer odgovora nije bilo. Trčao si jer si trčao.

I taj netko te pogledao onim pogledom odraslih koji kaže: “To se ne radi bez razloga.”

I prestao si.

Prestaao si trčati bez razloga. Prestao si raditi stvari bez razloga. Prestao si živjeti bez razloga.

Sve je dobilo razlog. Cilj. Svrhu. Plan.

Trčim jer moram smršaviti. Trčim jer je zdravo. Trčim jer treniram za maraton.

Nikad samo: trčim.

Nala trči. Bez razloga. I Nala je slobodna.

Slobodna od “zašto”. Slobodna od “čemu to služi”. Slobodna od pogleda koji traže objašnjenje.

Nala ne duguje nikome objašnjenje.

Nala ima noge. Nala ima prostor. Nala ima TRI UJUTRO i hodnik i energiju koja mora negdje otići.

I Nala trči. I to je dovoljno.

Postoji riječ na portugalsskom: “saudade”. Znači čežnju za nečim što možda nikad nisi ni imao.

Možda to osjećaš kad gledaš Nalu kako trči.

Čežnju za vremenom kad si i ti mogao trčati bez razloga.

Čežnju za slobodom koju si negdje izgubio.

Čežnju za verzijom sebe koja nije trebala objašnjavati svaki pokret.

Nala nije izgubila tu slobodu. Nala nikad nije naučila da ju treba izgubiti.

Nitko nije rekao Nali: “Zašto trčiš?”

Ili je rekao, ali Nala nije slušala. Mačke ne slušaju.

Mačke trče kad hoće. Spavaju kad hoće. Jedu kad hoće.

Mačke su, na neki čudan način, slobodnije od nas.

Ovca ne bježi. Ovca šeće. Polako. U stadu. Kamo stado ide.

Ovca nema slobodu. Ovca ima sigurnost. To nisu iste stvari.

Nala ima slobodu. Nala nema sigurnost. Nali je to u redu.

Jer Nala zna nešto što ovca ne zna:

Da je trčanje bez cilja ponekad jedini cilj koji vrijedi.

Da je sloboda važnija od sigurnosti.

Da je život prekratak za stalno sjedenje i čekanje da se nešto dogodi.

Nala ne čeka. Nala trči.

I kad se umori, kad energija prođe, kad noge kažu “dosta”, Nala legne na vunu.

Odmori.

I onda, kad bude spremna, ustane i opet trči.

Jer to je život. Trčanje i odmor. Sloboda i vuna.

Možda bi trebao naučiti od Nale.

Trči ponekad. Bez razloga. Bez cilja.

Samo zato što možeš.

Saga.hr