Nisam ja

Nisam ja. Nikad ja. Zašto bi bio ja?

Cipela je mrtva.

Leži u hodniku, rastrgana, s izrazom žrtve koja je vidjela previše. Potplat na jednoj strani, gornjište na drugoj, vezice negdje u kutu kao svjedoci koji su pobjegli s mjesta zločina.

Svi pogledi usmjereni su prema psu.

Pas leži na svojoj podlozi. Izraz lica: duboka, filozofska, gotovo svećenička nevinost.

Nisam ja.

Nikad ja.

Bio sam ovdje cijelo vrijeme. Spavao. Meditirao. Razmišljao o smislu života.

Zašto me uopće pitaš?

Imaš li dokaz? Imaš li svjedoka? Imaš li nešto osim PREDRASUDA prema mojoj vrsti?

Pas te gleda očima koje su gledale tisuće generacija ljudi. I lažu.

Znamo da lažu. Oni znaju da mi znamo da lažu. Mi znamo da oni znaju da mi znamo da lažu.

I svi se pretvaramo da ne znamo.

To je ljubav.

Ne, ozbiljno. To je definicija ljubavi: gledati nekoga tko očito laže, znati da laže, i reći: “Ma da, sigurno je bila mačka.”

Koja mačka? Nemaš mačku.

“Susjed ima mačku.”

Susjed živi tri kata iznad.

“Mačke su lukave.”

Ti si upravo opravdao svog psa izmišljenom mačkom. I oboje znate što se dogodilo. I oboma vam je dobro s tim.

Zašto?

Jer pas će te dočekati na vratima kao da se niste vidjeli godinu dana. Jer pas će ti sjesti na noge kad ti je hladno. Jer pas će te gledati dok jedeš s onim izrazom koji kaže “nisam gladan, samo te volim gledati kako jedeš, ali da, zapravo sam gladan, ali to nije važno, važno je što te volim.”

Jedna cipela.

To je cijena.

Jesi li ikad izračunao koliko vrijedi bezuvjetna ljubav po satu?

Uzmi sve sate koje ti pas provede gledajući te s obožavanjem. Podijeli s cijenom cipele.

Ispada jeftinije od terapije. Jeftinije od prijatelja. Jeftinije od bilo čega što zapravo radi.

A cipele?

Cipele se mogu kupiti.

Pas koji te gleda kao da si središte svemira, čak i kad zna da znaš da je upravo pojeo tvoju omiljenu tenisicu?

To se ne kupuje. To se dobije. I onda se štiti.

Ovca koja je dala vunu za tu podlogu nikad nije lagala. Ovce ne lažu. Ovce samo stoje, pasu, i daju vunu.

Ali ovca razumije nešto o opraštanju.

Jedanaest tisuća godina, ljudi su uzimali vunu. Ovce nisu rekle: “Hej, a što ja dobivam zauzvrat?”

Samo su davale. I davale. I davale.

Kao tvoj pas.

Koji upravo leži na toj vuni i gleda te pogledom koji kaže:

“Nisam ja. Ali čak i da jesam, volio bi me i dalje. Zar ne?”

Zar ne?

Kupi novu cipelu. Ovaj pogled je vrijedniji.

Saga.hr