Nosua kreni

Nosua kreni. Vulkan koji čeka znak.

Nosua leži na vuni.

Mirno. Tiho. Nepokretno.

Ali pogledaj bolje.

Svaki mišić je spreman. Svaka stanica je budna. Svaka dlaka je naelektrizirana očekivanjem.

Nosua ne spava. Nosua čeka.

Kao sprinter na startnoj liniji. Kao vojnik prije napada. Kao vulkan koji izgleda mirno, ali ispod površine vrije.

Samo jedna riječ. Samo jedan znak. I eksplozija.

Uzimam ključeve.

Nosua podigne glavu. Uši naprijed. Oči fokusirane.

Ključevi. Ključevi znače nešto. Ključevi mogu značiti VAN.

Ali ne kažem ništa. Samo uzimam ključeve.

Nosua spusti glavu. Nastavi čekati. Još nije sigurno.

Uzimam povodac.

Eksplozija.

Nosua ustaje, Nosua skače, Nosua kruži, Nosua postaje blur boje i krzna i radosti koja ne stane u tijelo.

“ŠETNJA! ŠETNJA! VAN! VAN! KRENI! KRENIMO! SAD! SAD! SAD!”

Sve to u tri sekunde. Sve to bez riječi. Samo pokret, samo energija, samo život koji eksplodira.

Newton je rekao da tijelo ostaje u mirovanju dok sila ne djeluje.

Newton nije imao psa.

Da je imao, znao bi: tijelo ostaje u mirovanju dok ne kažeš “kreni”. Onda fizika prestaje važiti.

Nosua ne poštuje zakone pokreta. Nosua ih prepisuje.

Izlazimo.

Nosua vuuče. Nosua trči. Nosua njuši sve na putu, ali ne staje, jer stajanje je za kasnij, stajanje je za kraj, sada je POKRET.

I ja trčim za njim. Pokušavam držati korak. Pokušavam ne ispustiti povodac.

I negdje u toj jurnjavi, u tom kaosu, shvaćam nešto.

Ovo je život.

Ne čekanje. Ne “sutra ću”. Ne “kad budem imao vremena”.

Nego OVO. Sad. Pokret. Vjetar u licu. Noge koje trče.

Nosua to zna. Nosua to živi svaki dan.

Čekaj strpljivo. I kad dođe trenutak, eksplodiraj.

Bez pola snage. Bez “možda”. Bez “vidjeti ćemo”.

Punom snagom. Sad. Kreni.

Ovca nikad ne čeka.

Ovca živi u vječnoj sadašnjosti. Nema “sutra ćemo na šetnju”. Nema očekivanja. Nema eksplozije radosti.

Ovca samo pase. Sada. Uvijek sada.

Ali Nosua živi u budućnosti.

U obećanju onoga što dolazi. U očekivanju koje čini sadaašnjost podnošljivom.

Jer Nosua zna: šetnja će doći. Pokret će doći. “Kreni” će doći.

I dok čeka, leži na vuni.

Vuna amortizira nemir. Vuna drži energiju. Vuna čuva vulkan dok ne dođe trenutak.

I kad kažem “kreni”, Nosua nestaje.

Vuna ostaje. Vuna čeka povratak.

I Nosua će se vratiti. Iscrpljen. Sretan. Pun priča koje ne može ispričati.

I legnut će na vunu.

I čekati.

Do sljedećeg “kreni”.

Saga.hr