Prijateljica Ana, ili kako naočale vide više nego što svi misle

Naočale mijenjaju sve. Staviš naočale — odmah izgledaš pametnije. Skineš naočale — odmah vidiš manje. Filozofska dilema za svako dijete s dioptrijom.

Mala Ana ima naočale. Velike, okrugle, veće od njezinog obraza. Izgleda kao sova. Pametna sova koja čita knjige i zna odgovore na pitanja.

Ana također ima psa. Malog, dlakavog, koji stane u jednu ruku. Pas se zove Profesor iako ne zna ništa osim gdje je hrana i gdje je krevet.

Ana nosi Profesora svugdje. U školu ne smije, ali pokušava. U trgovinu ne smije, ali pokušava. U kupaonicu smije, ali Profesor ne želi.

Njezina mama shvatila je da Ana i Profesor trebaju mjesto gdje mogu biti zajedno bez da ih netko tjera van. Mjesto koje je samo njihovo.

Kupila je tepih. Na tepihu djevojčica s velikim naočalama drži malog psa. Kosa joj je roza. Ili možda to nije kosa. Možda je aureola pameti. S naočalama te veličine, teško je reći.

Ana je pogledala tepih i rekla: to sam ja i Profesor.

Dva centimetra čiste vune. Dovoljno za djevojčicu, psa i naočale koje vide više nego što svi misle.

Saga.hr