Prije, kad su ovce imale rogove od metar i pol

Prije domestikacije, ovce su bile divlje. Muflon. Argali. Urial. Imena koja zvuče kao likovi iz Tolkiena, a zapravo su preci svih današnjih ovaca.

Divlje ovce nisu bile pitome. Imale su rogove od metar i pol. Živjele su na liticama gdje ih predatori nisu mogli dohvatiti. Trčale su šezdeset kilometara na sat. Današnja ovca: beeee. Divlja ovca: ratnik planina.

I evo zanimljivoga – divlje ovce još postoje. Na Sardiniji. U Iranu. Na Tibetu. Odbijaju se pripitomiti. Generacija za generacijom gledaju domaće rođake kako pasu u ograđenim livadama i odlučuju: ne hvala.

Postoji nešto veličanstveno u toj tvrdoglavosti. U odbijanju kompromisa. U inzistiranju na slobodi unatoč svemu.

Darwin je rekao da preživljavaju najprilagodljiviji. Krivo. Preživljavaju i oni koji odbiju prilagodbu. Samo na teži način.

Mi koristimo vunu domaćih ovaca. Ali genetika divlje ovce je u svakoj od njih. Sjećanje na litice. Na rogove. Na trčanje šezdeset na sat. Ovaj tepih nosi to sjećanje. Na prije. Na divljinu koja nikad nije potpuno zaboravila tko je bila.

Saga.hr