Simba spava sad

Simba spava sad. A ti?

Simba spava.

Dok ti čitaš ovo, negdje postoji mačka po imenu Simba koja spava. Možda tvoja. Možda tuđa. Možda neka Simba za koju nikad nećeš znati.

Ali spava. Sigurno.

Jer Simbe uvijek spavaju.

Znaš koliko mačka spava?

Dvanaest do šesnaest sati dnevno. Sedamdeset posto života. SEDAMDESET POSTO.

Ako mačka živi petnaest godina, jedanaest godina provede spavajući.

Jedanaest godina.

Zamisli da je tvoj život takav. Zamisli da jedanaest godina svog života provednš samo, ležeći, u miru, ne radeći ništa.

Zvuči užasno, zar ne?

Ili zvuči savršeno?

Ovisi koga pitaš.

Ako pitaš svog šefa, zvuči užasno. Ako pitaš svog doktora koji ti govori da imaš previsok tlak od stresa, zvuči kao lijek.

Ako pitaš Simbu, neće ti odgovoriti. Jer spava.

Evolucija je napravila nešto zanimljivo s mačkama.

Mačke su predatori. Lovci. Ubojice malih životinja.

I evolucija je rekla: “Ako si predator, ne trebaš trčati cijeli dan. Trebaš sačuvati energiju. Čekati. Gledati. I onda, u jednom trenutku, eksplodirati.”

Pa su mačke naučile spavati.

Ne iz lijenosti. Iz STRATEGIJE.

Sedamdeset posto vremena čuvaju energiju za trideset posto vremena kad je važno.

A ti?

Koliko posto svog vremena trosiš na stvari koje nisu važne? Na mailove koje nitko neće pročitati? Na sastanke koji nisu trebali biti sastanci? Na brigu o stvarima koje se nikad neće dogoditi?

Simba ne brine.

Simba spava.

I kad se probudi, Simba točno zna što hoće: jesti, igrati se, ili opet spavati.

Nema “možda bih trebao”. Nema “što će ljudi misliti”. Nema “moram biti produktivan”.

Samo: spavam jer hoću. Budan sam jer hoću. Jedem jer hoću.

Kad si zadnji put napravio nešto samo jer hoćeš?

Bez opravdanja. Bez plana. Bez “zaslužio sam”.

Simba ne mora zaslužiti san. Simba samo spava.

Možda je to tajna.

Možda cijeli život pokušavamo ZASLUŽITI stvari koje ne trebaju zaslugivanje.

Odmor. Mir. Tišinu.

Simba te neće naučiti ništa. Simba spava.

Ali ako sjedneš pokraj njega. Ako ga gledaš kako diše, polako, mirno, bez brige. Ako ostaneš tako pet minuta, deset, dvadeset…

Možda ti srce uspori.

Možda ti ramena padnu.

Možda, samo možda, shvatiš da ne moraš trčati baš CIJELO vrijeme.

Ovca je davala vunu jedanaest tisuća godina.

I ovca nije jurila. Ovca je pasla. Polako. Korak po korak. Bez žurbe. Bez roka.

Vuna je nastala iz tog mira.

I na toj vuni sad leži Simba.

I spava.

Možda bi trebao sjesti pokraj njega.

Ne raditi ništa.

Samo biti.

Simba neće prigovoriti.

Simba spava.

Saga.hr