Šime sjedne

Šime sjedne. Ali samo kad on odluči.

“Sjedi, Šime.”

Šime me pogleda.

Onim pogledom. Znaš kojim. Pogledom koji jasno govori: “Čuo sam te. Procesirao sam zahtjev. I odlučio sam da mi se ne sjedi.”

Pauza.

“Možda kasnije. Možda nikad. Vidjet ćemo.”

I Šime nastavi stajati.

“SJEDI, ŠIME.”

Šime trepne. Polako. Namjerno.

“Glasnoća neće promijeniti moju odluku. Samo će pokazati da si nervozan. A nervozan vlasnik nije vlasnik kojeg se sluša.”

I Šime i dalje stoji.

Prođe pet minuta.

Pet minuta stajanja. Pet minuta čekanja. Pet minuta “hoće li ili neće”.

I onda, bez najave, bez razloga, bez veze s ičim što sam rekao ili napravio, Šime sjedne.

Na vunu. Naravno.

Jer Šime sjedne samo tamo gdje je mekano, toplo, i dostojanstveno.

Na hladni pod? Šime stoji.

Na pločice? Šime stoji.

Na travu? Možda. Ovisi o vlazi.

Samo vuna zaslužuje sjedenje.

Imam teoriju.

Šime je bio plemić u prošlom životu. Možda grof. Možda baš neki Šime iz Dalmacije, s posjedima, s vunenim sagovima, s ljudima koji su ga slušali.

I sad je pas.

I sad ga ja pokušavam narediti da sjedne.

Razumiješ njegovu perspektivu.

Bio je netko. Imao je vlast. Ljudi su sjedali kad je ON rekao.

I sad, u ovom životu, u ovom krznu, netko njemu govori “sjedi”?

Ne. Ne tako.

“Šime sjedne kad Šime odluči da je vrijeme za sjedenje.”

Ovca sjedne kad joj se sjedi.

Ovca ustane kad joj se ustaje.

Ovca ne pregovara. Ovca ne ima stav. Ovca samo postoji.

Šime živi u sukobu s autoritetom.

I pobjeđuje. Svaki put.

Kant je govorio o kategoričkom imperativu. Djeluj prema maksimi koja bi mogla postati opći zakon.

Šime ima svoj imperativ: “Djeluj prema vuni.”

Ako je vuna tu, sjedni.

Ako vune nema, stoj.

Jednostavno. Jasno. Dosljedno.

Kant nije imao psa. Da je imao, etika bi bila drugačija.

Ali na vuni, Šime je druga biće.

Na vuni je Šime miran. Kooperativan. Gotovo poslušan.

Na vuni Šime sjedne kad kažeš. Na vuni Šime legne kad kažeš. Na vuni Šime pronađe savršenu poziciju i ostane.

Jer vuna zaslužuje poštovanje.

Vuna je dostojna.

Vuna je, za Šimu, jedino mjesto gdje slušanje nije poniženje.

Šime sjedi. Ja šutim. Vuna drži. Mir.

Saga.hr