tec-sad, ili kako biti tu kad nemaš riječi

Ne može čovjek uvijek biti sretan. Ni dijete. Pogotovo dijete. Djeca osjećaju sve — i kad ne znaju što osjećaju.

Mala Ena ponekad ima spuštene dane. Dane kad sve smeta. Kad je sunce prejako. Kad je juha prevruća. Kad svi govore preglasno.

Te dane Ena ne želi ples. Ne želi skakanje. Ne želi korak naprijed. Želi stati. Želi biti tiha. Želi da netko razumije bez da pita sto pitanja.

Njezina mama kupila joj je tepih. Siva podloga. Tamne mrlje. Crna silueta u velikim tenisicama. Ali položaj tijela drukčiji. Spušten. Miran. Kao da lik razmišlja o nečemu što nema riječi.

Ena je pogledala tepih i ništa nije rekla. Samo je sjela na njega.

To je bilo dovoljno.

Dva centimetra čiste vune koja ne pita zašto si tužan. Samo je tu. Mekana i topla i strpljiva.

Ena sjedi na tepihu spuštene dana. Ne mora objašnjavati. Lik na tepihu razumije. I on ima takve dane. Stoji u tenisicama i čeka da prođe.

Prolazi uvijek. Ali dok traje, dobro je imati nekoga tko razumije bez riječi.

Saga.hr