Tobogan, ili zašto gravitacija postoji

Egipćani su gradili piramide. Babilonci viseće vrtove. Kinezi zid. Djeca su izmislila tobogan. Najmanji doprinos civilizaciji po veličini, najveći po radosti. Jer nisu nam trebale čuda svijeta. Trebala nam je kosina i hrabrost da se spustimo.

Ovaj tepih slavi tu logiku. Logiku koja kaže: gore je gore, dolje je dolje, između je vrisak. Ne filozofija nego fizika. Ne razmišljanje nego puštanje. Gravitacija nije neprijatelj nego suradnik. Samo ju trebaš pustiti da radi svoj posao.

Ovca nikad nije klizila niz kosinu. Ovce imaju dostojanstvo. Ali gledala je djecu – kako se penju, spuštaju, smijeju, plaču, pa opet penju. I shvatila: radost nije u cilju nego u ponavljanju. Da je tobogan – kao i život – najbolji kad se može proći više puta.

Aristotel je rekao da je sreća vrlina. Krivo. Sreća je trenutak kad pustiš kontrolu i prepustiš se. Kad gravitacija vodi, a ti samo vrištiš. Razlika je bitna. Jedna te čini pametnijim, druga sretnijim. Mudri biraju prvo. Sretni biraju drugo.

Ovaj tepih je za domove gdje nitko ne viče “pazi!”. Gdje djeca trče, psi skaču, vino se prolijeva. Gdje savršenstvo nije ideal nego zamka. Gdje život – kao tobogan – ne pita dopuštenje nego samo kreće. I ti biraj: hoćeš li se pridružiti ili gledati.

Saga.hr