Prijateljica Daisy, ili kako imati cvijet bez grižnje savjesti

Neka djeca beru cvijeće. Druga djeca ne beru cvijeće jer znaju da je cvijeće živo i da ga brati znači ubiti. Ta djeca su obično noćna mora za cvjećare, ali moralni kompas im je besprijekoran.

Mala Daisy ne bere cvijeće. Nikad. Ni za mamu. Ni za baku. Ni kad teta u parku kaže da jedan neće faliti. Hoće faliti. Cvijetu.

Ali Daisy ipak želi imati cvijet. Želi ga držati u ruci, pokazivati ljudima, nositi kao trofej.

Rješenje: napraviti vlastiti cvijet.

Od papira. Od krpica. Od bilo čega što nije bilo živo i nije moralo umrijeti da bi postalo cvijet.

Njezina mama kupila joj je tepih. Na tepihu djevojčica s mašnicama u kosi. Drži cvijet u ruci. Cvijet koji nije ubrala. Cvijet koji je napravila. Vidljivo neprirodan, ponosno lažan.

Daisy je pogledala tepih i rekla: ona razumije.

Dva centimetra čiste vune, od ovaca koje su, usput rečeno, ostale žive. Samo ošišane. Vuna raste ponovo. Nitko nije stradao.

Daisy spava na tepihu i drži svoj papirnati cvijet. Savjest čista. Cvijeće na livadi netaknuto.

Pobjeda.

Saga.hr