Podno grijanje prodaje se uz obećanje "bez tepiha", a onda dođe listopad, soba odjekuje i dijete sjedi na toploj pločici kao na toplom betonu. Smije li tepih na podno grijanje? Smije, uz dva uvjeta: ne smije biti termos i ne smije biti kemijski laboratorij. Vuna zadovoljava oba.
"Vuna nam ne dolazi u obzir, mali je alergičan." Rečenica je iskrena, briga opravdana, zaključak najčešće kriv. Prava alergija na vunu iznimno je rijetka; ono što se vuni pripisuje obično je grubo vlakno, kemija u podlozi ili grinje. A grinje ne zanima materijal, zanima ih vlaga. Tu vuna igra na drugoj strani.
Boja tepiha bira se kao boja majice, a tepih nije majica: živi u jednoj sobi, s jednim podom i jednim prozorom, godinama. Zašto svjetlo odlučuje prije ukusa, što s tepihom radi parket ispod njega, i zašto je između dvije nijanse gotovo uvijek točna ona manje zanimljiva.
Vani je još dvadeset stupnjeva, grijanje kreće tek za mjesec dana, a stopalo je jutros na parketu javilo da je jesen. Pod se hladi prije zraka, i prije nas. Što se točno događa između stopala i poda, zašto se to plaća na termostatu i što jedan sloj vune s tim ima.
Kauč je dobar, stol je dobar, rasvjeta je dobra, a soba svejedno izgleda kao da nešto nije na mjestu. U devet od deset slučajeva krivac je tepih, i to ne zbog boje nego zbog veličine. Kako se tepih dimenzionira za dnevni boravak, spavaću sobu i blagovaonicu, i zašto "160 × 230" nije univerzalan odgovor.
Kauč se bira tri mjeseca, rasvjeta se naručuje iz Milana, a tepih se kupi u četvrtak, u prolazu. A upravo tepih najviše utječe na osjećaj prostora. Zašto tepih nije dekoracija i zašto se prostorija uređuje od poda prema gore.
Stan s tvrdim podom, golim zidovima i staklenim površinama ne zvuči neutralno. Zvuči prazno. Tepih nije akustički ukras nego materijalna intervencija koja mijenja kako prostor osjećate i prije nego pogledate.