Šime

Šime. Pas s imenom koje nosi povijest.

Baka ga je nazvala.

Rekla je da izgleda kao njezin ujak Šime. Ista boja očiju. Isti skeptičan pogled prema svemu novome. Isti način na koji gleda ljude kao da ih procjenjuje i većina ne prolazi.

Nisam upoznao ujaka Šimu.

Umro je davno, prije mog rođenja, u neko vrijeme koje baka opisuje kao “kad su stvari bile drugačije”.

Ali ako je ujak Šime bio išta sličan ovom psu, razumijem zašto ga se baka sjetila.

Šime leži na vuni i gleda.

Gleda s izrazom psa koji je vidio stvari.

Koje stvari? Nije jasno. Šime ne priča.

Ali ima one oči. Znaš koje. Oči koje sugeriraju iskustvo. Oči koje kažu: “Bio sam negdje. Vidio sam nešto. Neću ti reći što.”

Možda težak život prije nego je došao k nama.

Možda daleka putovanja u kutiji na stražnjem sjedištu.

Možda previše gledanja kroz prozor.

Nikad nećemo znati. Šime neće reći.

Ponekad Šime uzdahne.

Dugi, egzistencijalni uzdah. Onaj koji ne znači “umoran sam” nego “život je težak i znam više nego što kažem”.

Gledam ga kad uzdahne. On gleda mene.

“Razumiješ li?” pitaju njegove oči.

Ne razumijem. Ali klimam glavom.

Jer ponekad je klimanje glavom sve što možemo.

Baka je voljela ujaka Šimu.

Priča o njemu s onim glasom koji ljudi koriste kad govore o onima kojih više nema.

Tiho. Polako. S pauzama koje znače više od riječi.

“Šime je bio dobar čovjek. Malo šutljiv. Malo misteriozan. Ali dobar.”

I onda pogleda psa.

“Baš kao ovaj.”

Možda je baka pronaašla ujaka u psu.

Možda je ime donijelo nešto natrag. Ne osobu. Osoba je otišla. Ali nešto. Sjećanje. Osjećaj. Toplinu.

Možda je to svrha imena. Ne opisati onog tko ga nosi, nego povezati ga s onima koji su ga nosili prije.

Proust je tražio izgubljeno vrijeme.

Pisao je tisuće stranica. Tražio je u mirisima, u okusima, u sjećanjima.

Šime je pronašao izgubljeno vrijeme bez traženja.

Leži na njemu. Zove se vuna.

Vuna koja drži toplin. Vuna koja drži sjećanja. Vuna koja povezuje generacije.

Ovca nema ime.

Ovca je ovca. Jedna od mnogih. Dio stada. Dio cjeline.

Ali Šime je individua. Šime je netko.

Šime nosi ime koje je nosio netko prije njega.

I kad baka gleda Šimu kako leži na vuni, možda vidi psa.

Ili možda vidi nešto drugo.

Nešto što se ne može reći riječima.

Nešto što se može samo osjetiti.

Šime uzdahne. Podloga primi uzdah. Baka se nasmiješi.

Sve je na mjestu.

Saga.hr