Nosua

Nosua. Ime koje zvuči kao da bi trebalo nešto značiti.

Nosua.

Izgovori to naglas. Nosua.

Zvuči kao japanski. Ili možda skandinavski. Ili možda neka stara riječ za nešto važno.

Ne znači ništa.

Bukvalno ništa. Provjerio sam. Ne postoji jezik na svijetu gdje “Nosua” znači išta.

I to je, nekako, savršeno.

Jer Nosua je pas koji također izgleda kao da bi trebao nešto značiti.

Sjedi tamo. Gleda te. S onim pogledom. Znaš kojim pogledom. Onim koji kaže: “Znam nešto. Nešto važno. Nešto što ti ne znaš. I možda ću ti reći. Možda neću.”

I onda pojede cipelu.

Sva ta mističnost. Sav taj pogled. I završi u pojdenoj cipeli.

Ali to je stvar s imenima koja zvuče važno. Stvaraju očekivanja. Stvaraju misterij. I kad se misterij raspadne, ostaje samo pas i cipela.

I to je, na neki čudan način, u redu.

Jer možda je smisao života upravo to: izgledati kao da znaš nešto važno, a onda pojesti cipelu.

Barem si pun.

Nosua leži na vuni.

S dostojanstvom filozofa koji je odlučio da nema više smisla objašnjavati. Svijet je kompliciran. Ljudi ne razumiju. Bolje je ležati.

Gledam ga. On gleda mene.

Nekoć bi to bio duel. Tko će prvi trepnuti. Tko će prvi odustati.

Sad je to više kao dvoje stranaca na autobusnoj stanici. Svjesni jedni drugih. Bez potrebe za riječima. Bez potrebe za objašnjavanjem.

Nosua i ja. Dvoje bića koja ne znaju što rade, ali rade to zajedno.

Nosua ustane. Napravi krug po sobi. Provjeri je li sve na mjestu. Vrati se na vunu.

Inspekcija završena. Sve je u redu. Vuna je tu. Cipela je pojedena. Život je dobar.

Sartre je rekao da egzistencija prethodi esenciji. Da smo prvo tu, a onda postajemo nešto.

Nosua bi se složio. Nosua je prvo tu. A što Nosua postaje? Ostaje za vidjeti.

Možda ništa. Možda sve. Možda pas koji leži na vuni i gleda u ništa s izrazom koji zvuči kao da zna nešto.

Ovca nema ime.

Ovca je samo ovca. Čista funkcija. Čisto postojanje. Bez misterija. Bez “možda znači nešto”.

I možda je ovca pametnija.

Možda je “biti ovca” dovoljno. Možda ne trebaš ime koje zvuči važno. Možda ne trebaš pogled koji obećava tajne.

Možda je dovoljno samo biti.

Ali Nosua nije ovca. Nosua je pas s imenom koje ne znači ništa i pogledom koji obećava sve.

I ja sam čovjek koji gleda tog psa i pita se što sve to znači.

Možda ništa.

Možda je to poanta.

Nosua zaspi. Vuna ostaje topla. Pitanja ostaju bez odgovora.

I sutra će Nosua opet sjesti, opet gledati, opet izgledati kao da zna nešto važno.

I ja ću opet gledati i pitati se.

I oboje ćemo biti zadovoljni.

Jer možda je smisao u pitanju, ne u odgovoru.

Nosua to zna. Ili ne zna. Nebitno.

Saga.hr