Laby gold

Laby Gold. “Golden” nikad nije bio samo boja.

Zlatni retriver.

Krzno boje jesenjeg popodneva. Oči boje meda. Rep koji se ne prestaje micati, nikad, ni u snu.

Ali “golden” nikad nije bio samo boja.

Škotska, 1860-e. Lord Tweedmouth ima problem.

Treba psa koji lovi. Treba psa koji donosi. Treba psa koji će raditi po cijeli dan u blatnja voj vodi i hladnom vjetru.

Ali također treba psa koji će navečer sjesti pokraj vatre i ne pojesti djecu.

Lovac I obiteljski pas. Radnik I prijatelj. Snaga I nježnost.

Nemoguća kombinacija. Svi su mu rekli da je nemoguće.

Lord Tweedmouth nije slušao.

Trideset godina. Trideset godina selekcije, uzgoja, čekanja. Generacija za generacijom.

I onda, jednog dana, iz blatnjave škotske magle, izišao je pas koji je bio sve.

Zlatan.

Ne samo po boji.

“Golden” je postalo ime za psa koji daje više nego što uzima. Uvijek.

Gledaš ga kad se probudiš. Rep već ide. Oči već kažu: “NOVI DAN! ŠTO ĆEMO RADITI? SVE JE UZBUDLJIVO! VOLIM TE!”

Gledaš ga kad jede. Rep i dalje ide. Gleda te između zalogaja: “Jedeš li i ti? Hoćeš malo? Nije mi bed podijeliti. Zapravo je, ali za tebe ću.”

Gledaš ga kad si tužan. Ne zna zašto si tužan. Ne razumije. Ali dolazi. Stavlja glavu u krilo. Gleda te odozdo: “Ne znam što je. Ali tu sam. Je li to dosta?”

Uvijek je dosta.

Postoji istraživanje. Kažu da je nemoguće biti klinički depresivan u prisutnosti zlatnog retrivera.

Ne zato što liječe depresiju. Nego zato što je nemoguće gledati biće koje je TOLIKO sretno što postojinš i ne osjetiti makar mrvicu te sreće.

Zlatni retriveri ne znaju da si pogrešio na poslu. Ne znaju da ti je veza u krizi. Ne znaju da nisi ono što si htio biti.

Znaju samo da si tu. I to im je dosta.

Možda bi nam svima trebalo biti dosta.

Kralj Midas je htio da sve što dotakne postane zlato. Dobio je želju. Izgubio je sve. Jer zlato ne možeš jesti. Ne možeš ga grliti. Ne može te gledati s ljubavlju.

Lord Tweedmouth je tražio bolje zlato.

Zlato koje diše. Koje trči. Koje maše repom.

Zlato koje te čeka na vratima. Koje spava na tvojim nogama. Koje te nikad, nijednom, nije pogledalo s razočarenjem.

To zlato ne blijedi. Ne troši se. Ne gubi vrijednost.

Ovca je davala vunu tisućama godina.

Zlatni retriveri daju nešto drugo. Nešto što nema ime. Nešto između topline i nade i onog osjećaja kad te netko gleda kao da si najbolja stvar koja mu se dogodila.

I gdje takvo zlato spava?

Na nečemu hladnom? Na nečemu tvrdom? Na nečemu što je bilo nafta prije nego je postalo “pet bed”?

Ili na vuni ovce koja je isto davala i davala i davala, tisućama godina, bez da je tražila ništa zauzvrat?

Zlato na zlatu.

Tako i treba.

Saga.hr