Fiffi fi

Fiffi fi. Ime koje je dala trogodišnjakinja. Pas koji ga nosi s dostojanstvom.

“Kako bi nazvala psa?”

Pitanje je bilo jednostavno. Kćer je imala tri godine. Očekivao sam “Floki”. Očekivao sam “Bobek”. Očekivao sam nešto što se može izgovoriti pred veterinarom bez da čovjek pocrveni.

“Fiffi fi.”

Tišina.

“Fiffi… fi?”

“Da. Fiffi fi.”

“Možeš li ponoviti?”

“FIFFI. FI.”

I tako je pas dobio ime.

Ostatak rečenice, ako je postojao, izgubljen je zauvijek. Kao Atlanti da. Kao Aleksandrijska knjižnica. Kao moja sposobnost da išta objasnim ljudima koji pitaju kako se pas zove.

“Kako se zove vaš pas?”

“Fiffi fi.”

“Molim?”

“Fiffi. Fi.”

“Kao… Fiffi?”

“Ne. Fiffi FI. S ‘fi’ na kraju.”

“Zašto?”

“Pitajte trogodišnjakinju koja više ne postoji.”

Jer ta trogodišnjakinja je sada devetogodišnjakinja. I kad je pitaš zašto se pas zove Fiffi fi, kaže: “Ne sjećam se.”

Laž. Naravno da se sjeća. Svi se sjećamo.

Ali nitko neće priznati.

Pas je prihvatio ime.

S dostojanstvom? S rezignacijom? S psima je teško razlikovati.

Kad kažeš “Fiffi fi”, pas diže glavu. Reagira. Odgovara na ime koje nema smisla, koje se ne može objasniti, koje će nositi do kraja života.

Bez prigovora. Bez “zašto baš ovo”. Bez “mogu li dobiti drugo ime”.

Samo: zoveš me? Dolazim.

Postoji lekcija u tome.

Psi ne biraju svoja imena. Psi ne biraju svoje vlasnike. Psi ne biraju gdje će živjeti, što će jesti, kad će ići van.

Psi prihvaćaju.

Dobiju ime, prihvate. Dobiju kuću, prihvate. Dobiju obitelj, prihvate.

I onda tu obitelj vole bezuvjetno, bez obzira na ime, bez obzira na kuću, bez obzira na sve.

Fiffi fi voli svoju trogodišnjakinju. Čak i sad kad ima devet.

Gleda je kako prolazi. Prati je pogledom. Pamti.

Možda pamti i onaj dan. Onaj trenutak. Onu rečenicu koja je završila s “Fiffi fi” i nikad nije dobila nastavak.

Možda pas zna što je kćer htjela reći.

Možda je to tajna koju dijele njih dvoje.

Miće nikad saznati. I to je u redu.

Kćer je nedavno dobila ribicu. Nazvala ju je “Plavo sunce tri”.

Fiffi fi me pogledao. Pogled je jasno govorio: “Vidim da se trend nastavlja. Moje saučešće ribici.”

Joyce je napisao Finnegans Wake. Književni kritičari i danas raspravljaju što znači.

Moja kćer je napisala “Fiffi fi”. Nitko neće nikad znati što znači.

Joyce je amater.

Ovca ima jednostavno ime. Ovca se zove ovca. Nema drama, nema pitanja na veterinarskoj klinici, nema neugodnih objašnjavanja.

Ali ovca nikad nije bila imenovana od trogodišnjakinje.

Ovca nikad nije nosila tajnu koju dijeli samo s djetetom koje više nije dijete.

Ovca je samo dala vunu.

I na toj vuni sad leži pas s imenom koje nema smisla.

I psu je savršeno.

Ime ne znači ništa. Ljubav znači sve.

Fiffi fi to zna.

Kćer to zna.

Mi ostali samo gledamo i pokušavamo razumjeti.

Saga.hr