Gigi

Gigi. Središte svemira. I ne ispričava se zbog toga.

Gigi je središte svemira.

Ne misli da je. Ne ponaša se kao da je. JEST.

Moj svemir se vrti oko nje. I, iskreno, u redu mi je s tim.

Ujutro: budući se kad Gigi odluči da je vrijeme.

Doručak: jedem kad Gigi dobije svoj.

Šetnja: idemo kad Gigi pogleda prema vratima.

Večer: spavam kad Gigi legne na svoj dio kreveta.

Moj raspored? Gigiin raspored.

I znaš što? Ne smeta mi.

Smeta mi kad mi šef diktira raspored. Smeta mi kad mi susjed diktira kada smijem puštati glazbu. Smeta mi kad mi društvo diktira što “trebam” raditi u kojem dijelu života.

Ali Gigi?

Gigi ne diktira. Gigi jednostavno postoji. I svi se oko nje organiziraju.

To nije tiranija. To je gravitacija.

Znaš kako planeta kruži oko sunca? Sunce ne naređuje planeti da kruži. Sunce jednostavno jest, i planeta se prirodno organizira.

Gigi je sunce.

Ja sam planeta.

I to je, čudno, savršeno funkcionalan odnos.

Kad si ti zadnji put bio nečije sunce?

Kad si zadnji put ušao u sobu i svi su se prirodno okrenuli prema tebi? Ne zato što si vikao. Ne zato što si tražio pažnju. Nego zato što imaš tu vrstu prisutnosti koja privlači poglede.

Možda nikad. Većina nas nikad.

Jer većina nas je naučena da se smanjuje.

“Ne budi glassan.” “Ne zauzimaj previše prostora.” “Tko si ti da budeš središte?”.

Gigi nije dobila te lekcije. Gigi je dobila podlogu.

I Gigi zauzima tu podlogu kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Jer jest.

Svako biće zauzima prostor. Svako biće ima gravitaciju. Svako biće je, na neki način, središte vlastitog svemira.

Samo što su neki naučeni da se ispričavaju zbog toga. A neki nisu.

Gigi se ne ispričava.

Gigi ne kaže “oprosti što zauzimam mjesto”. Gigi ne kaže “nadam se da ne smetam”. Gigi ne kaže “možda bi netko drugi trebao biti u centru”.

Gigi legne. Gigi zatvori oči. Gigi je središte.

Svi ostali se prilagode.

Postoji nešto oslobaađajuće u gledanju bića koje se ne ispričava što postoji.

Bića koje zauzima prostor bez “oprosti”.

Bića koje traži pažnju bez da se osjeća krivim.

Možda biš i ti trebao prestati se ispričavati.

Za prostor koji zauzimaš. Za pažnju koju tražiš. Za postojanje koje imaš.

Ovca nikad nije bila središte. Ovca je bila dio stada. Jedna od mnogih. Zamjenjiva.

Ali ovca je dala vunu na kojoj sad leži biće koje NIJE zamjenjivo.

Biće koje je središte. Biće oko kojeg se drugi vrte.

Možda ovca nije znala da će njezina vuna završiti ispod sunca.

Ali završila je.

I to sunce, ta Gigi, spava sad.

Središte svemira, na vuni, s očima zatvorenima.

I svemir kruži. Kao što i treba.

Saga.hr