Ri

Ri. Jedan slog. Sve što trebaš znati.

Ri.

Jedan slog. Jedan zvuk. Gotovo.

Ne “Anastasia Moonwhisker von Fluffington III”.

Ne “Princess Bella Snowpaws”.

Ne “Sir Meowsalot the Magnificent”.

Samo: Ri.

I znaš što? To je dovoljno.

Živimo u svijetu previše svega.

Previše riječi. Previše opcija. Previše objašnjenja.

Odeš kupiti kavu. “Želite malu, srednju ili veliku? S mlijekom? Koje mlijeko? Obično, sojino, zobeno, bademovo, kokosovo? Sa šećerom? Bez šećera? Sa stevijom? Za van ili za tu?”

Htio si kavu. Dobio si anketu.

Ri ne ispunjava ankete. Ri ne bira između dvadeset opcija.

Ri sjedi. Ri gleda. Ri jest.

Jedan slog. Jedna mačka. Jedna podloga.

Dovoljno.

Znaš koliko je teško biti jednostavan?

Ozbiljno. Pokušaj.

Pokušaj reći nešto u jednoj rečenici umjesto u deset. Pokušaj objasniti što radiš bez da objasniš cijelu povijest industrije. Pokušaj odgovoriti “kako si” s jednom riječju i vidjeti koliko ti je neugodno.

Jednostavnost je teška. Jednostavnost je hrabra. Jednostavnost je Ri.

Japanci imaju riječ: “ma”. Znači prazninu. Prostor između. Tišinu koja daje smisao zvuku.

Bez “ma”, glazba je buka. Bez pauze, govor je galama. Bez praznine, punoća je gušenje.

Ri razumije “ma”.

Ri ne ispunjava svaki trenutak aktivnošću. Ne mjauče stalno. Ne traži pažnju. Ne dokazuje da postoji.

Ri postoji. Tiho. U sebi. Bez potrebe da to itko potvrdi.

Lao Tzu je napisao Tao Te Ching. Pet tisuća riječi o tome kako su riječi suvišne.

Ironično? Možda.

Ri bi ga pogledalaa i trepnula. Polako. Jednom.

To bi reklo više nego pet tisuća riječi.

Imamo toliko načina da kažemo ništa.

Sastanci koji traju sat vremena i na kraju nitko ne zna što je zaključeno. Mailovi od dvadeset paragrafa koji se mogu sažeti u “da” ili “ne”. Razgovori koji kruže i kruže i nikad ne stignu nigdje.

Ri ne kruži. Ri stigne odmah. Jer Ri nema kamo kružiti.

Jedan slog. Jedna namjera. Jedna istina.

Ovca nije imala ime. Ovca je bila “ovca”. Jedna od stada. Jedna od tisuća.

Ali ta ovca je dala vunu. Konkretnu. Stvarnu. Opipljivu.

Nije pričala o vuni. Nije pisala o vuni. Nije održavala TED talk o vuni.

Samo je dala vunu. I otišla pasti.

Jednostavno. Kao Ri.

I sad Ri leži na toj vuni.

Dva bića bez suvišnih riječi. Dva bića koja znaju što jesu i ne trebaju to objašnjavati.

Ovca daje vunu. Ri leži na vuni.

Gotovo.

Možda bi tvoj život bio jednostavniji da imaš manje riječi u njemu.

Manje objašnjenja. Manje opravdanja. Manje “ali vidiš, situacija je komplicirana”.

Možda nije komplicirana. Možda samo koristiš previše riječi.

Ri ne koristi ni jednu.

Ri samo jest.

Ri.

Saga.hr