1977 Zima

Negdje u Bosni, na obroncima planine, ovca žvače travu i razmišlja o svom životopisu.

Pedeset generacija unazad, njezini preci grijali su rimske legionare. Trideset generacija unazad, grijali su karavane na Putu svile. Deset generacija unazad, grijali su bake u planinskim selima gdje zima traje šest mjeseci i nitko se ne žali jer se nema kome.

A sada? Sada njezina vuna leži u nečijem stanu u Zagrebu. Grije nečija stopala dok vani pada snijeg. Čuva nečije dijete koje puže po podu i stavlja sve u usta, ali vunu može, vuna je čista, vuna nije plastika koju je netko skuhao u tvornici.

Ovca ne zna kako izgleda stan. Ne zna tko su ljudi. Ne zna ništa osim jednog: njezin posao je gotov, a njezina vuna radi. Grije zimi. Hladit će ljeti. Neće smrdjeti, neće se lijepiti, neće izazvati osip na dječjoj koži.

Pet tisuća godina ovce rade isti posao. Pet tisuća godina ljudi uzimaju i rijetko zahvaljuju. Ali ovca se ne žali. Ovca zna da je korisna. A korisnost je jedina valuta koja nikad ne gubi vrijednost.

Zima će proći. Vuna ostaje. Tako je oduvijek bilo. Tako će i biti.