Grad

Zovem se Grad i nisam grad. Ja sam tepih.

Zbunjujuće, znam. Ali ime nisu birali mene pitajući. Ime su birali ljudi koji su me stvorili. Ljudi koji su uzeli vunu od ovaca s planine, ispreli je, otkali i odlučili da se zovem Grad. Možda zato što ću završiti u gradu. Možda zato što su taj dan gledali kroz prozor i vidjeli zgrade. Tko zna. Ovce sigurno ne znaju, njih nitko ništa ne pita.

Ležim u stanu već četiri mjeseca. Naučio sam ritam obitelji. Ujutro, žurba, kava, trčanje. Poslijepodne, dijete dolazi iz škole, pada na mene, leži sat vremena. Navečer, svi leže. Televizor radi, ali nitko ne gleda. Svi gledaju u strop i šute.

To je, mislim, moja funkcija. Ne da budem lijep. Ne da budem skup. Nego da budem mjesto gdje ljudi prestanu trčati.

Dva centimetra debljine. Čista vuna. Nema plastike koja bi iritirala psa. Nema kemikalija koje bi izazvale osip djetetu. Samo vlakna od ovce koja je živjela na planini i nikad nije čula za grad.

A ipet, evo me. U gradu. Na podu. Radim svoj posao.