Snijeg na cipelama

Vraćam se kući. Vani snijeg. Na cipelama, snijeg. Na jakni, snijeg. U kosi, snijeg.

Ulazim. Izuvam cipele. Stajem na tepih.

I sve stane.

Snijeg vani i dalje pada. Vjetar i dalje puše. Susjed i dalje negdje trubi jer ne može parkirati. Ali ovdje, tišina. Toplina. Mir.

Dva centimetra između mojih stopala i hladnoće. Dva centimetra vune koja grije bez radijatora, bez grijanja, bez ničega osim sebe same.

Moja baka je imala tepih. Ne ovakav, stariji, tanji, izgažen od generacija stopala. Ali isti osjećaj. Osjećaj da si stigao. Da si kući. Da izvana može biti što hoće, ali ovdje, ovdje si siguran.

Snijeg se topi na cipelama u hodniku. Ja stojim na tepihu i ne mičem se. Ne trebam se micati. Sve što trebam, već imam pod nogama.

Ovce su ovo znale. Deset tisuća godina su znale. Mi smo zaboravili, pa se ponovno sjetili.

Bolje ikad nego nikad.

Saga.hr