Show

Imam teoriju o stanovima.

Postoje stanovi za pokazivanje. Čisti, sređeni, sve na svom mjestu. Niko ne živi u tim stanovima. Ljudi samo prolaze kroz njih, paze da ne poremete red, odlaze spavati osjećajući se kao gosti u vlastitom domu.

I postoje stanovi za življenje. Malo nereda. Dijete ostavilo igračku. Pas ostavio dlaku. Netko ostavio čašu na stolu bez podmetača, skandal.

Naš stan je za življenje. Posebno otkad imamo tepih.

Tepih je postao središte. Tu se igra. Tu se leži. Tu se gleda televizor, iako televizor nije nasuprot tepihu, okrenemo se i gledamo ukoso, jer je udobnije.

Gosti dolaze i pitaju: zašto svi sjede na podu? Kažemo: probajte. Probaju. Ostanu.

Vuna čini čuda. Ne zato što je magična. Nego zato što je prava. Čista ovčja vuna, bez plastike, bez kemije, bez svega što tijelo prepoznaje kao strano.

Tijelo prepoznaje vunu. Tijelo se sjeća, deset tisuća godina sjećanja, ugrađenog u gene.

Gosti odu kući i razmišljaju o tepihima. Mi ostanemo i ne razmišljamo o ničemu.

To je razlika između pokazivanja i življenja.

Saga.hr