Na Sleme

Subota ujutro. Planinsko društvo kreće na Sljeme. Ja ne idem. Imam Sljeme kod kuće.

Ne doslovno, nemam planinu u stanu. Imam tepih. Vuneni. Od ovce koja je, ako dobro razmislim, hodala po nekoj planini negdje. Možda ne Sljemenu, ali planina je planina.

Žena pita zašto ne idem. Kažem da me bole koljena. Laž, koljena su dobro. Istina, ne želim ustati s tepiha.

Na tepihu je ugodno. Na tepihu je toplo, ali ne vruće. Na tepihu mogu ležati satima i nitko me ne pita jesam li produktivan.

Produktivnost je precijenjena. Planinaren je precijenjeno. Znate što nije precijenjeno? Ležanje na čistoj vuni dok ostatak svijeta juri negdje.

Ovce ne jure. Ovce pasu, stoje, gledaju. Imaju vremena. Deset tisuća godina imaju vremena. I njihova vuna ima vremena, vremena da grije, hladi, traje, čeka.

Čekam i ja. Na tepihu. Dok se planinsko društvo vrati umorno.

Ja ću biti odmoran. Pobijedio sam. Ne znam što, ali pobijedio sam.

Saga.hr