OVCA JE ČEKALA ČOVJEKA 11.000 GODINA. ČOVJEK JOŠ NIJE SHVATIO.

Kratka povijest najvažnijeg životnog partnerstva koje nitko ne slavi, osim ovce, koja ionako šuti.

Ovca je pripitomljena 9000 godina prije Krista.
Četiri tisuće godina prije konja. Pet tisuća godina prije mačke. Šest tisuća godina prije nego što je itko pomislio na psa.
Dok je čovjek još jahao samoga sebe, ovca je već davala vunu.
I što je dobila zauzvrat?
Ni spomenik. Ni državni praznik. Ni zahvalnicu. Čak ni pristojan meme.
Konj ima Kentucky Derby, olimpijske discipline, i djevojčice koje ga crtaju u bilježnice.
Mačka ima internet. Doslovno, CIJELI internet.
Pas ima "Čovjekov najbolji prijatelj", filmove, i ljude koji mu govore glasom kojim bi trebali govoriti samo bebama.
Ovca ima, šišanje.
Jednom godišnje, netko joj skine odjeću. To je to. To je zahvala za 11.000 godina lojalnosti.

A ipak.
Sumerani su imali BOGA VUNE.
Ne duha. Ne zaštitnika. Ne maskotu.
BOGA. Punopravno božanstvo. Zvao se Duttur. Sjedio je u panteonu uz boga sunca i boga rata i nitko nije rekao: "Čekaj, zar nam treba bog vune?"
Trebao im je.
Jer u Sumeru, vuna nije bila materijal. Vuna je bila NOVAC.
Plaće su se isplaćivale u vuni. Doslovno. Tvoj šef ti kaže: "Evo ti plaća, Gilgamešu. Pet kilograma vune. Potpiši ovdje."
I to je bila DOBRA plaća.
Pokušaj to objasniti svom HR odjelu.

Na Islandu se od 930. do 1900. godine, gotovo TISUĆU godina, porez plaćao vunom.
Tisuću. Godina.
Dođe poreznik na vrata. "Koliko duguješ državi?" "Trinaest ovaca vune." "U redu. Vidimo se dogodine."
TISUĆU GODINA je to funkcioniralo.
A mi ne možemo napraviti porezni sustav koji radi trinaest mjeseci bez pada servera.

Vikinzi.
Vikinška jedra bila su vunena. Za jedno jedro, runo od 2000 ovaca.
Jedan brod. Dvije tisuće ovaca. Godinu dana rasta vune.
Vikinška flota od 200 brodova? Četiristo tisuća ovaca.
Četiristo. Tisuća.
Sad se pitaš zašto su Vikinzi toliko žurili pljačkati. Netko je morao hraniti 400.000 ovaca. To nije invazija, to je LOGISTIČKA NUŽNOST.
"Ragnar, zašto idemo u Englesku?"
"Jer ovce trebaju livadu, Bjorn. Ovce. Trebaju. Livadu."

A onda smo izumili plastiku.
Negdje sredinom 20. stoljeća, netko je sjeo i rekao: "Znate što bi bilo super? Da napravimo tepihe od nafte."
I mi smo, kao civilizacija, pogledali tu osobu i rekli: "Odlična ideja. Gdje da potpišemo?"
"Jeftinije! Brže! Praktičnije!"
Isto smo rekli za fast food. Za plastične vrećice. Za influencere. Za svaku stvar koja je izgledala kao napredak, a bila je ustvari, odgođena katastrofa.
Kako je to završilo?
Danas udišemo podove.
Doslovno. Sintetički tepih otpušta mikrovlakna. Ti hodaš po tepihu, tepih hoda u tebe. Deset grama plastike godišnje, u tvojim plućima.
Napredak.

Najstariji tepih na svijetu ima 2500 godina.
Pronađen u Sibiru. Smrznut. Očuvan.
360.000 čvorova po kvadratnom metru.
Dobar moderni tepih? 40.000 čvorova.
Prije 2500 godina radili su DEVET PUTA bolje nego danas.
To nije napredak. To je, nešto drugo. Nešto za što nemamo pristojnu riječ.

Ali znate što me najviše fascinira?
Čim je čovjek napravio pod, stavio je tepih.
Osam tisuća godina ista logika. Ista potreba. Isti instinkt.
Noge dodirnu tlo. Tlo je hladno. Čovjek kaže: "Trebam nešto između."
Mongoli su se na tepihu rađali. Na tepihu živjeli. Na tepihu umirali. Tepih je bio pod, krevet, stol, i grob. Sve u jednom.
Perzijanci su imali posao, GLEDATI TEPIHE. Hodali su okolo, zurili u tepihe, i govorili ljudima što uzorci znače. Plaćeni tumači tepiha.
Influenceri prije Instagrama.
Kleopatra se dala zamotati u tepih da stigne do Cezara. Prokrijumčarena u tepihu. Do najmoćnijeg čovjeka na svijetu.
Najskuplji Uber u povijesti.

I onda, mi.

1. Idemo u trgovinu. Biramo tepih po cijeni. "Ovaj je 49 eura, super." Vozimo ga kući. Gazimo po njemu tri godine. Bacamo.
   Za pet godina, u oceanu.
   Za deset tisuća godina, JOŠ UVIJEK u oceanu.
   Danska vunena tkanina iz brončanog doba? Pronađena prošle godine. Još uvijek elastična. 3400 godina.
   Tvoj "tepih" iz 2019.? Danas otirač. Sutra smeće. Zauvijek, mikroplastika u nekoj ribi.

A ovca?
Dok su se carstva dizala i padala, ovca je tiho pasla.
Dok su se ideologije smjenjivale, ovca je tiho davala vunu.
Dok smo mi izumljivali plastiku, bacali plastiku, kajali se zbog plastike, ovca je radila isti posao. Istim tempom. Bez pritužbi.
Nije tražila povišicu. Nije prijetila štrajkom. Nije otišla konkurenciji. Nije objavila LinkedIn post o "novim izazovima i prilikama".
Jedanaest tisuća godina.
Isti dogovor: ti meni livadu, ja tebi vunu.
Jednostavno. Elegantno. Funkcionalno.

I znate što je najbolji dio?
Ovce su se SAME poboljšale.
Bez uputa. Bez konzultanata. Bez SCRUM metodologije.
Islandske ovce su same razvile dva sloja vune, unutarnji mekan, vanjski vodootporan.
Gore-tex. Tisuću godina prije Gore-texa.
Nitko im nije rekao da to naprave. Nitko im nije dao grant za istraživanje. Samo su, evoluirale. Jer su morale. Jer je bilo hladno. Jer je trebalo preživjeti.
A mi?
Mi smo uzeli naftu, napravili plastiku, nazvali to napretkom, i sad se čudimo zašto nam se planet topi.

Ovca je čekala čovjeka 11.000 godina.
Čovjek još nije shvatio.
Ali hajde da budem pošten, ni ja nisam shvatio. Do jučer.

Jučer sam stajao u polju. Nije bitno zašto. Stajao sam i gledao ovce.
I jedna me gledala natrag.
Glupa životinja, mislio sam. Stoji i žvače. Žvače i stoji. To joj je cijeli život. Žvakanje i stajanje. Stajanje i žvakanje.
A onda sam shvatio nešto.
Ta ovca koju gledam, njezina praprapraprabaka je gledala nekog čovjeka prije 11.000 godina. I taj čovjek je vjerojatno mislio isto: "Glupa životinja. Stoji i žvače."
A onda je došla zima.
I taj čovjek se smrzavao. I djeca su mu se smrzavala. I žena mu se smrzavala.
I ta "glupa životinja" mu je dala vunu.
Nije pitala zašto. Nije tražila objašnjenje. Nije rekla: "Čekaj, kakav je ovo ugovor, gdje je moj odvjetnik, hoću vidjeti uvjete."
Samo je, dala.

I mi smo preživjeli.
Ne zbog vatre, vatra je bila i prije.
Ne zbog oružja, oružje ubija, ne grije.
Ne zbog inteligencije, inteligencija ne raste na leđima.
Zbog vune.
Zbog ovce koja je stajala i žvakala dok smo mi osvajali kontinente, gradili civilizacije, pisali filozofije, i cijelo vrijeme mislili da smo mi glavni likovi ove priče.

Nismo.
Glavni lik stoji u polju. Žvače travu. Gleda te upravo sad, negdje, na nekoj livadi, neka ovca gleda u tvom smjeru i ne misli ništa posebno.
Jer ovce ne misle posebne stvari.
Ovce samo, daju.
I čekaju.
I daju.
I čekaju.

Znaš tko još tako radi?
Znaš tko daje i čeka i daje i čeka i nikad ne kaže "dosta mi je"?
Znaš koga si upravo zamislio?

…

E pa ta osoba, ona ima OD KOGA da uči.

Jedanaest tisuća godina, ovca daje vunu i ne traži ništa osim trave i mira.
Jedanaest tisuća godina, netko TE voli i ne traži ništa osim da budeš tu.
Možda je to mama. Možda baka. Možda netko koga više nema.
Možda netko kome nisi rekao hvala.
Možda netko kome još možeš.

Ovca ne može čuti hvala.
Ali netko može.

Nazovi.

…

A ako nemaš koga nazvati, ako je ta osoba otišla prije nego si stigao reći, onda napravi jedno:
Budi ti ta ovca.
Za nekoga.
Daj i čekaj. Daj i čekaj. I nemoj brojati.
Jer ovce ne broje.
Ovce samo, daju.

Saga.hr
Za ovce.
I za ljude koji daju bez da broje.