Kratka povijest najvažnijeg životnog partnerstva koje nitko ne slavi

Osim ovce, koja ionako šuti.

Ovca je pripitomljena 9000 godina prije Krista. Četiri tisuće godina prije konja. Pet tisuća godina prije mačke. Dok je čovjek još jahao samoga sebe, ovca je već davala vunu. I što je dobila zauzvrat? Ni spomenik. Ni državni praznik. Čak ni pristojan meme.

Konj ima Kentucky Derby. Mačka ima internet. Ovca ima, šišanje.

A ipak. Sumerani su imali boga vune. Zvao se Duttur. Ne Duha Svetog, ne zaštitnika, Boga. Punopravno božanstvo, uz boga sunca i boga rata. Da, u Sumeru su plaće isplaćivali u vuni. Doslovno: ‘Evo ti plaća, Gilgamešu, pet kilograma vune.’ I to je bila dobra plaća.

Na Islandu se od 930. do 1900. godine, gotovo tisuću godina, porez plaćao vunom. Tisuću godina. Pokušajte to objasniti zagrebačkoj Poreznoj upravi.

Vikinška jedra bila su od vune. Za jedno jedro trebalo je runo 2000 ovaca. Jedan brod, dvije tisuće ovaca. Vikinška flota od 200 brodova? Napravite matematiku. I onda se pitajte zašto su Vikinzi toliko žurili pljačkati, netko je morao hraniti 400.000 ovaca.

A onda smo izumili plastiku

Negdje sredinom 20. stoljeća netko je imao genijalnu ideju: ‘Znate što? Napravimo tepihe od nafte.’

I mi smo, kao civilizacija, rekli: ‘Odlična ideja. Gdje da potpišemo?’

Jeftinije! Brže! Praktičnije!’ Isto je rekao za fast food, plastične vrećice i influencere. Kako je to završilo, znamo, danas udišemo podove.

Najstariji tepih na svijetu ima 2500 godina. Pronađen u Sibiru, smrznut, očuvan. 360.000 čvorova po kvadratnom metru. Dobar moderni tepih? 40.000. Napredak, kažu.

Čim je čovjek napravio pod, stavio je tepih. Osam tisuća godina ista logika. Mongoli su se na tepihu rađali, živjeli i umirali. Perzijanci su imali posao: gledati tepihe i tumačiti što znače. Influenceri prije Instagrama.

Kleopatra se dala zamotati u tepih da stigne do Cezara. Najskuplji Uber u povijesti.

Danas? Danas idemo u trgovinu, biramo tepih po cijeni, vozimo ga kući, gazimo tri godine, bacamo. Za pet godina je u oceanu. Za deset tisuća, još uvijek tamo. Danska vunena tkanina iz brončanog doba? Još elastična. Tvoj „tepih” iz 2019. danas otirač.

Dok su se carstva dizala i padala, ovca je tiho ispunjavala svoju stranu dogovora. I nije tražila povišicu. Nije prijetila štrajkom. Nije otišla konkurenciji. Jedanaest tisuća godina iste uvjete: ti meni livadu, ja tebi vunu. Jednostavno. Elegantno. Funkcionalno. One su se prilagodile. Islandske ovce same su razvile dva sloja, unutarnji mekan, vanjski vodootporan. Gore-tex tisuću godina prije Gore-texa.

Vaš pas leži na parketu

Podiže glavu i gleda vas onim pogledom. Znate ga. Svaki vlasnik psa zna taj pogled. To je pogled koji kaže: ‘Hladna mi je guza, ali neću se žaliti jer sam pas i psi se ne žale, ali htio bih da znaš da mi je ledeno i da sam razočaran tvojim životnim izborima.’

Mačke su jednostavnije. Mačka ne gleda. Mačka demonstrativno legne na vašu jaknu koju ste ostavili na stolici. Ili na vaš laptop. Ili na vaše lice u tri ujutro. Mačka vam ne govori da joj je hladno, mačka vam govori da ste nesposobni osigurati primjerene uvjete i da će ona sama riješiti problem, hvala lijepa.

Ali još uvijek postoje mjesta gdje se stvari rade po starom. Gdje vuna dolazi od ovaca, ne iz rafinerije. Gdje crtež postaje tepih. I onda su napravili nešto što nitko drugi nije. Gdje ruke znaju što strojevi ne mogu. Takva mjesta ne reklamiraju se na svakom koraku. Čekaju da ih netko pronađe.

Baš kao što je ovca čekala čovjeka.

Jedan takav dizajnerski brend dolazi iz Zagreba. Tepisi od 100% ovčje vune, ručno taftani tradicionalnim tehnikama. Za dnevni boravak, dječju sobu, ili za mačku/psa koji zaslužuje bolje od plastike.

saga.hr