Lonja – Rujan

Rujan ima svoju boju. Ne mogu ti reći koju, zabranili su mi govoriti o bojama, ali ima je.

Isto tako, rujan ima svoj osjećaj. Onaj trenutak kad ljeto prestane, a jesen još nije počela. Onaj tjedan kad ne znaš treba li jakna ili majica. Onaj dan kad prvi put pomisliš na tople čarape.

U tom trenutku, tepih postaje bitan.

Ne zato što je lijep, iako jest. Nego zato što je topao kad treba biti topao i hladan kad treba biti hladan. Jer vuna to radi. Vuna je radila to prije nego su ljudi znali što je termoregulacija. Prije nego su izmislili riječ za ono što ovca radi prirodno.

Obitelj Marković to je shvatila prošlog rujna. Prva hladna večer, parket kao led, svi u čarapama. Onda, tepih. Dva centimetra čiste vune. Sljedeća hladna večer, bosi. Svi.

Dijete je pitalo zašto je pod sad topao. Otac je rekao: vuna. Dijete je pitalo: od čega je vuna? Otac je rekao: od ovce. Dijete je kimnulo kao da je to najlogičnija stvar na svijetu.

Jest. Samo što odraslima treba rujan da se sjete.

Saga.hr